Pročitala sam tekst koji me je naveo na promišljanje.

Čini se tako jednostavno, a većina nas pritisnuta svakodnevnim brigama zaboravlja bit...

~

Znanstvenici smatraju da ljubljenje nije instinktivna, već naučena akcija. Naime, postoje plemena u kojima je ljubljenje potpuno nepoznata stvar. Kada se približimo licu druge osobe dobivamo olfaktorni kontakt i puno informacija o drugoj osobi i suprotno. Žene nesvjesno mirišu ima li muškarac adekvatan imunološki stupanj da bi napravio zdravo potomstvo. Također, muškarci dobivaju od žene informaciju o plodnosti i snazi te žene. Svi ti nesvjesni impulsi i razmjena feromona utječu na odluku jesu li oni jedno za drugo.

Također, ljubljenje stvara osjećaj ugode jer su usne i jezik pune živčanih završetaka koji su vrlo senzibilni na ovakvu vrstu stimulacije. Ljubljenje uzrokuje niz fizičkih reakcija; vaš puls i krvni tlak rastu, dolazi do širenja zjenica te do produbljivanja disanja. Također stimuliranjem živčanih završetaka na jeziku i usnama centri ugode u mozgu postaju aktivni te utječu na osjećaj uzbuđenosti. 

Prema tome, ako želite trenirati vaš mozak i držati ga u formi, preporučuje se redovito ljubljenje.

Zanimljive činjenice o ljubljenju:

- U jednoj minuti konstantnog ljubljenja sagorijeva se 26 kalorija.

- Prosječna osoba 2 tjedna u cjelokupnom životu provede ljubeći se.

- U carskoj Rusiji jedna od najvećih počasti bio je poljubac od cara.

- Eskimi,Malezijci i Polinežani ljube se trljajući nosove.

- Najduži poljubac je trajao 29 sati, na natjecanju u ljubljenju koje je održano   1998. u New Yorku.

- U Americi: u Indiani, zakonom je zabranjeno muškarcu sa brkovima da ljubi bilo koje ljudsko biće, u Conneticatu mužu je zakonom zabranjeno nedjeljom ljubiti ženu, u Iowi zakonom je zabranjeno ljubiti osobe koje ne poznajete.

~

No, za mene je poljubac prava bajka, nedostižna čarolija. Poljubac bajka mora biti iskren, čist... Mora smiriti valove promišljanja koji su do njega doveli, mora razbuktati skrivenu ljubav i prekriti sve životne promašaje i mora preskočiti razum, čarolijom zauzeti svijest, moju stalnu budnost. I konačno nakon tog poljupca - bajke više ništa ne bi trebalo biti važno. Nevrijeme će ostati iza, prekriveno novim svitanjem.

Svima Vama koji tu zalutate želim baš takav poljubac bajku, barem jednom... Čini se savršenstvom.

 klik

Smrznuta sam. Vani padaju male pahulje, raznosi ih divlji vjetar i bilo je lijepo prkositi mu i gledati ih žureć u zaklon. Kao da su rasuti nebeski teret i umišljam kao da su potpora dok pokušavam postaviti zadnju milozvučnu riječ, najljepšu mašnicu na taj bijeli papir ispunjen godinom...

I sve mislim smirujuć se, da je divlji vjetar večeras tu da ga iskoristim za svoja jedra dok za koji sat šaljem hrpicu riječi, slova visoko gore... Još jedan pokušaj u nizu. Ali nema dalje! U ovoj zemlji to mi je zadnja stanica. Pa što bude. 

Teško je biti Ženom u ovim vremenima, zadovoljiti sve očekivano i ostati pritom samo Žena...

Osvježenje je danas u ovom svakodnevlju susreti se sa samom sobom - osobom koja čini nešto nestandardno, odlučiti i načiniti prvi korak na odabranom putu, učiniti nešto samo za sebe. Učiniti nešto što nam stalno odvlači pažnju, no nikako se ne uklapa u zadane okvire - otkriti izvor i bez straha zaroniti u neistražene dubine.

Dan Žena prilika je da odmjerimo svoje odraze u ogledalu, vidimo sve nezavršeno i same krenemo ka mjestu na kojem ćemo biti svjetlost baš takve kakve jesmo, kakve želimo biti.

Želim Vam svima dobar pokušaj ovih dana jer i sama namjera potrage za svojom zaboravljenom ljepotom mnogo znači, smiruje naše nemirno žensko more i zapljuskuje nježnim valovima sve drage nam ljude uokolo...

~One day~

Jučer sam bila na sastanku gdje je okupljene određena osoba zamolila da opišemo svoje odrastanje tj. odnos sa roditeljima u najvažnijim trenutcima svog života.

Odmah sam rekla pred svima da to ne mogu, da nemam što pisati jer ponekad roditelji i nisu što bi morali biti (danas je npr. to tako učestalo, djecu ima sve mane ljudi) i stavila sam na bijeli papir jednu malu crtu, ništa -

A onda nakon jučerašnjeg sastanka, usred noći pronašla sam negdje u virtuali jedan filmić i odjednom unatoč boli, preplavila me neka posebna, bezimena toplina i sve brige i besmislene težnje koje me progone od djetinjstva - nestale su!

Još kao malena imala sam formulu za svoj spas, opstanak; odreći se svega, svih želja, iluzija i sve podrediti ovozemaljskom, malom životu. Biti dobra po svojim zadanim normama, činilo se tako prikladnim.

Znam, postoje i druge vrste ljubavi, u životu ne možemo imati baš sve i nitko danas nije baš posve zadovoljan.

Ali ja i dalje želim spoznati taj zanos, računati na snagu koju čista, bezuvjetna ljubav pruža. Želim da me netko uzme u naručje, osjetiti blagost opuštanja jer imam svoj mali stup pored sebe, imam nekog tko me toliko voli da je spreman sve moje ružno pretvoriti u obmanu, privid, napraviti da prođe, nestane - kao san.  I unatoč svemu želim osjetiti taj vrhunac, imati na kraju Nekog tko će učiniti svitanje jednim zagrljajem...

~ KLIK ~

U nedostatku vremena da pišem sama, prenosim Vam krasan tekst, neka bude tu... 

*

“Prijatelj je onaj kome možete pokazati sve što vam leži na duši, žito kao i kukolje, znajući da će njegove nježne ruke to uzeti i pregledati, te zadržati što je vrijedno zadržati, a ostatak nježno otpuhati”

~Arapska poslovica

Možda ste jedan od onih koji misle da se prijateljstvo ne može kupiti. Krivo.

Možete kupiti 300 prijatelja na Facebooku za samo 14,6 centi na Usocial.net Prijatelji na Twitteru su još jeftiniji. Njih možete dobiti na veliko: 25 000 Twitter prijatelja stoje 3,4 centa!

Sprijateljiti se s nekim danas izgleda lako: možete kupiti prijatelje, ili se “sprijateljiti” s ljudima preko jednog klika. No  što zaista, u pravom smislu riječi, znači “steći prijatelja”?

Što je to pravi prijatelj?

“Pravo prijateljstvo je biljka koja sporo raste, i mora proći i izdržati udare nesreće prije nego što dobije pravo na taj naziv.”

~George Washington

Jednom sam čula zen majstor Johna Tarranta kako o prijateljstvu govori nešto što ne možete zaboraviti. Rekao je “Ako imate pravog prijatelja, jedan od vas će sjediti kraj samrtne postelje onog drugog.” To stavlja stvari u perspektivu, zar ne? Nekako baš i ne vidim svojih 2000 Twitter sljedbenika kako se motaju oko mog kreveta na intenzivnoj jedinici tijekom mojih posljednjih dana! 

Ono na što nas John Tarrant podsjeća je da su prava prijateljstva dugotrajne povezanosti koje teku našim životima poput rijeka.

Prijatelji su obitelj duše

“Sudbina vam odabire odnose, no prijatelje odabirete vi.”

~Jacques Delille

10 načina da stvorite prijateljstva koja traju

1. Budite brižni.

Dva su osnovna stupa prijateljstva ljubaznost i brižnost. Sljedeća lijepa priča Oca Teopana demonstrira duhovnu vrijednost ljubaznosti i brižnosti:

Postojao je redovnik koji vam nikada ne bi dao savjet, nego samo pitanje.  Čuo sam od drugih ljudi da njegova pitanja mogu biti od velike pomoći pa sam ga potražio.

“Ja sam župni svećenik”, rekao sam. “Možete li mi dati pitanje?”

“Ah, da”, rekao je. “Moje je pitanje: “Što njima treba?”

Vratio sam se razočaran. Proveo sam par sati razmišljajući o tom pitanju i zapisujući odgovore, no na kraju sam se ipak vratio k njemu.

“Oprostite. Možda nisam bio dovoljno jasan. Vaše pitanje je bilo od pomoći, ali nije mi bila namjera razmišljati o mojoj župi tijekom mog boravka ovdje. Umjesto toga htio sam ozbiljno razmisliti o svom duhovnom životu. Možete li mi dati pitanje u vezi s mojim osobnim duhovnim životom?”

“Aha, u redu” , rekao je redovnik. “Pitanje je:  Što njima zaista treba?”

Da bi nam stvarno bilo stalo do druge osobe moramo probati “hodati u njihovim cipelama” i razmisliti kako bismo im mogli olakšati život.  A onda to i učiniti.

2. Biti tu u nevolji

“Nevolja pokazuje one koji nisu pravi prijatelji”.

~Aristotel

Jednom sam imala teži period u svom životu kad sam bila prisiljena napustiti visoko rangirani posao - posao direktora glazbene škole - u istom trenutku u kojem smo moj suprug i ja prolazili kroz razvod.  Dan nakon što sam napustila svoj posao, izgubila sam 80% ljudi koje sam smatrala prijateljima. To je bio šok, kao što možete zamisliti. Ispostavilo se da su prijateljevali sa mnom samo zato jer sam bila poznata.

Još čudnije od toga, u tom sam trenutku otkrila malu grupu ljudi koji su virili iz pozadine mog života i čekali da postanu moji prijatelji.  Jedna je od njih moja draga današnja prijateljica Birgit, koja mi je danas poput sestre. Pitala sam je:

“Zašto ste svi vi čekali svo ovo vrijeme da biste mi dali do znanja da želite biti prijatelji sa mnom?”

“Oh”, odgovorila je, “čekali smo da se spustiš na zemlju i prestaneš biti tako puna sebe…”

3. Uživajte u uspjehu i širite radost

“Svatko može suosjećati sa patnjom prijatelja, ali potrebna je iznimno fina priroda da bi se simpatizirao uspjeh prijatelja.”

~Oscar Wilde

Jedan od najvećih komplimenata koje sam ikad dobila bio je kad mi je prijatelj rekao “Ti si jedina osoba s kojom mogu podijeliti svoj uspjeh bez imalo sustezanja. Mogu ti reći kako sam bio uspješan - i znam da ćeš to proslaviti sa mnom!”

4. Uvijek ohrabrujte

“Kada u drugima tražimo najbolje, nekako i iz sebe izvlačimo najbolje.”
~ William Arthur Ward

Često možemo vidjeti potencijal prijatelja bolje od njega samoga. Naš je zadatak kao prijatelja da ga ohrabrujemo, ohrabrujemo i ohrabrujemo. (Da, znam da sam to ponovila tri puta…) Toliko često talent ispari jer nema nikoga tko bi ga ohrabrio. Dajte svojim prijateljima na znanje koliko su divni- ponovo i ponovo.

5. Budite puni poštovanja

U našem je društvu poštovanje povezano sa hijerarhijom. Očekuje se od vas da budete puni poštovanja prema onima “iznad sebe” ali nikog nije briga kako tretirate one za koje smatrate da su “ispod vas” . Pa, to ne vrijedi za stvaranje prijateljstva! Kako bi bilo da sve tretiramo s poštovanjem?

Uvijek se rastužim kad vidim da se djeca i mladi odrasli tretiraju bez poštovanja- iako ako je mladost prolazno stanje,  a djeca odrastaju u doživotne prijatelje. Ako želite biti prijatelj s djetetom ili adolescentom, poslušajte što imaju za reći. Zanimajte se za ono što rade. Tretirajte ih poput divnih ljudskih bića kakva jesu.

6. Budite iskreni

“Pravi će vam prijatelj zabiti nož sprijeda.”

~Oscar Wilde

Obožavam ovu izreku Oscara Wildea! Dužnost vas kao dobrog prijatelja jest da s puno nježnosti i strpljenja kažete prijatelju ako mislite da negdje griješi. Ako prijatelj to napravi i vi se osjećate defenzivno, zapitajte se “Ima li zrnca istine u tome što je rekao/la?”

7. Slušajte

“Prijatelji slušaju što govorite. Najbolji prijatelji slušaju i ono što ne govorite.”

~Autor nepoznat

Slušanje prijatelja je ono što produbljuje prijateljstvo. Znam da je ponekad teško jer ste možda prezaposleni, ili i sami imate pritisaka i briga koje biste htjeli podijeliti. Evo lijeka: dok slušate prijatelja ujedno se otvorite i prema zvukovima oko sebe - buci prometa, zvuku ptica, ili udarcima kapljica kiše na prozoru. To će vas zadržati u sadašnjem trenutku.

8. Zakrpajte pukotine

“Lakše je oprostiti neprijatelju nego oprostiti prijatelju.”

~Wiliam Blake

Žalite li ponekad za prijateljem kojeg ste izgubili radi svađe? To je poanta Blakeovog citata. Kada volimo - a prijateljstvo je vrsta ljubavi - otvaramo svoje srce i tuzi, jednako kao i radosti. Potrudite se da se otvorite prema drugoj osobi i date joj do znanja da još uvijek želite biti prijatelji. Bolje je to učiniti prije nego kasnije.

Ponekad se osjećamo kao da nas je prijatelj izdao ili iskoristio. To je teška situacija. Ja se u takvim trenucima pokušavam prisjetiti svih dobrih aspekata tog prijateljstva, tako da mogu krenuti prema opraštanju.

9. Budite osoba od povjerenja

Ako želite stvarati dugotrajna prijateljstva, trebate biti osoba od povjerenja. To se zapravo podrazumijeva i bez da se kaže. Ali dobro je povremeno se podsjetiti na to. Biti od povjerenja znači čuvati tajne, ne odavati ih prijatelju iza leđa, održavati obećanja, te štiti naše prijatelje umjesto da ih iskorištavamo.

10. Prihvatite očaj

“Prijatelj koji može biti  u tišini s nama u trenutku očaja ili zbunjenosti, koji ostane s nama u trenutku tuge i lišenosti, koji može tolerirati  neznanje, neozdravljivanje, neiscjeljenje i suočiti se zajedno s nama sa stvarnošću naše nemoćnosti, to je prijatelj kojemu je stalo. ”
~ Henri Nouwen

Ponekad ne postoji ništa što možemo učiniti kako bismo pomogli prijatelju i osjećamo se bespomoćno. Ne vidimo mogućnost napretka jer se čini da ne postoji ništa što možemo učiniti kako bismo pomogli. Ali postoji nešto što možemo. Možemo dati svoj najdragocjeniji dar od svih: našu punu prisutnost. Držite prijatelja ili prijateljicu za ruku, poslušajte njegovu ili njezinu tugu. Ili ih, ako ste udaljeni, nosite ga/ju u srcu.

Zaključak

Biti dobrim prijateljem je vještina koja raste kroz praksu. Nadam se da će vam ovih deset pravila pomoći da postanete dobrim prijateljem, ili vas podsjetiti na neke važne aspekte prijateljstva. I najvažnije od svega - dozvolite svakom prijateljstvu da osvijetli vaš život na jedinstven način.

link

*

Moj dragi prijatelj invalid napisao je tekst, tko želi neka pročita i širi dalje...

Tko se boji invalida još?

Okrenula je glavu i triput pljunula, ne ureklo ju. Gledala je u hrpu smeća nabacanu kraj ulaznih vrata čekajući da prođe tip u kolicima koji se borio s pločnikom, zidom i tijesno priljubljenim automobilima. Grad rijetko upoznaje svoju djecu u kolicima. Kad i netko izmili iz svog dobro čuvanog utočišta, pojave se nepregledne prepreke koje ometaju slobodno kretanje. Eto, i sam centar Zagreba, na jednoj strani Ilice napravi spust, na drugoj ga nema, prijelaz je prepun tramvajskih utora koje tetraplegičar ne može savladati. Dakle, za kretanje po Gradu nužna je pomoć druge osobe. Bakica je nastavila svoju šetnju prema dućanu sva sretna što je izbjegla ikakvo vizualno suočenje s 'osobom s invaliditetom' (u daljnjem tekstu OSI).
S druge strane, paraplegičar je ostao zapiljen u automobil koji se tijesno parkirao uz njegov na mjestu označenom za OSI. Morat će čekati vlasnika, nema šanse da uđe, ili zvati policiju…a ljudi su toliko osorni da su spremni i ubiti za to prokleto žuto privilegirano mjesto, pa makar ne imali prava na parkiranje.

Nepokretnost. Oduzetost. Kolica. Društvo kao da ne dopušta potpunu inkluziju OSI-a. (Inkluzija sama po sebi ne podrazumijeva izjednačavanje svih ljudi, već uvažavanje različitosti svakog pojedinca kojem pruža mogućnost odlučivanja o vlastitom životu i preuzimanja odgovornosti.)
Prije dvadeset godina u Zagrebu je bilo pokrenuto pitanje gradnje spinalnog centra. Mnogi OSI-i koji su bili tek ozlijeđeni tražili su vezu za slovenski spinalni centar SOČA koji je desetljećima bilježio uspjehe u rehabilitaciji i osamostaljenju invalida u kolicima. U njihovom centru tetraplegičari su bili samostalni poput paraplegičara. Rehabilitacija u Hrvatskoj padala je na sve niže grane.
Ostati nepokretan i završiti u kolicima najmanji je problem s kojima se nose osobe s ozlijeđenom leđnom moždinom. U tijelu osobe stvara se niz procesa koji će zauvijek promijeniti njihov dotadašnji način života. U tom trenutku života spinalni centar igra važnu ulogu u prihvaćanju sudbine, u rehabilitaciji i resocijalizaciji.
Kako prihvatiti spoznaju da od trenutka ozljede ovisiš o tuđoj pomoći? Većina njih će postati nesposobna za samostalan život. Suočit će se s problemom inkontinencije; koje će rješavati pomoću pelena, urinara ili kateterizacije. Opstipacija koju će morati rješavati čepićima, tabletama, čajevima. Spazam muskulature koja često dovodi do kontraktura.
U glavi osobe javljaju se mnogi kompleksi. Osjećaj degradacije i gubitka digniteta. Mnogi se zatvaraju u svoje sobe, ostaju u užem krugu obitelji, nepripremljeni za psihičko prihvaćanje svog fizičkog i fiziološkog stanja. Društvo smo koje se još uvijek u većini ne zna nositi s činjenicom da postoje OSI. Na Facebooku postoji grupa u kojoj su potresna svjedočanstva mnogih OSI-a. Mnogi su čuli za slučajeve gdje se osobe s invaliditetom izolira kao obiteljsku sramotu, zatvara u podrume, polijeva 'svetom vodom' i slično.

Nedavna humanitarna akcija za pomoć u rehabilitaciji Sandre Paović, naše drage olimpijke, vrhunske sportašice, bacila je svjetlo na svu glupost i nepromišljenost politike u zdravstvu. Činjenica je da se sa svim novcem prikupljenim u raznoraznim humanitarnim akcijama i sufinanciranim rehabilitacijama od strane države do sada moglo skupiti dovoljno za izgradnju desetljećima potrebnog centra. Za takav projekt procijenjeno je da bi trebalo osigurati 40-tak milijuna kuna, dakle za trećinu manje nego što je lumenima iskipjelo u podravkinoj juhi. Imamo termalne izvore, potrebna nam je infrastruktura i osposobljavanje medicinskog osoblja, što se lako može učiniti dovođenjem ekipe stručnjaka na nekoliko mjeseci u svrhu predaje znanja. Interes i želja mnogih zdravstvenih djelatnika je velika, polažu se velike nade, no država kao takva, te Grad će radije ulupat novac u umjetni snijeg na Sljemenu. Ogorčenost OSI-a je sve veća. O problemima s kojima se suočavaju možete pročitati na stranicama http://www.paraplegia-hr.com/smf/ ili na Facebook grupi 'Svi smo mi Sandra, samo za nas NIKOGA NIJE BRIGA/Lice i naličje humanosti'.
Svjedoci smo sve većeg broja samoubojstava ratnih vojnih invalida. Posebice onih s ozljedom leđne moždine. Mnogi se odaju i alkoholu. Kad bi se pronašao interes da se pomogne tim ljudima u samom početku traume, ovakve crne brojke bile bi uvelike izbjegnute.
Zašto je spinalni centar nužan: zato što u njemu traumatizirana osoba dobiva svu potrebnu skrb uz stručan nadzor. Proces rehabilitacije je trenutan. Prije svega nailazite na sućutnost osoblja koje je dobro upućeno u problematiku. Dobivate psihološku pomoć, kojom vas se priprema za spoznaju situacije u kojoj se nalazite. Vraća vam se voljni moment za životom, vježbanjem, osamostaljenjem. Stručnjaci vas uče kako napraviti transfer u kolica, kako riješiti problem inkontinencije, kako se odjenuti, obući i opet živjeti. Uče vas da ste još uvijek seksualna bića koja imaju pravo voljeti i biti voljenima.
U Europskoj uniji osobe s teškim invaliditetom imaju osigurane uvijete za stanovanje, plaćaju im se osobni asistenti, dobivaju stalnu kućnu njegu.
Po novim standardima, svaki grad veći od 100.000 stanovnika morat će imati jedan takav centar, uz koji će biti i dom s posebnom namjenom za doživotnu skrb teških OSI-a o kojima nema tko brinuti. Kod nas se ta činjenica uporno prešućuje i marginalizira.

Na žalost, ljudi se još uvijek boje invalida. Za mnoge je invalidnost degenerativna promjena koja se dobiva rođenjem. Mnogi ni ne slute kako ih tanka nit dijeli od invaliditeta. Vožnja automobilom, neoprezni prelazak ceste, bicikl, skijanje, bordanje, branje trešanja na trulim granama, skok na glavu u vodu, sve su to prečice do trajnog invaliditeta.
10.lipnja, u podne, na Trgu bana Jelačića bit će prosvjedni skup OSI-a. Pridružite se. Zajedničko prisustvo, skretanje pozornosti na akutne probleme, te medijska popraćenost može dovesti do promijene svijesti u naših građana.*  

Možda se u skorijoj budućnosti nećemo više trebati pitati:
'Tko se boji invalida još?!'

*(ukoliko podržavate ovu inicijativu, podržite ju kopiranjem teksta na svom Facebook zidu, prenesite je na svoj blog, na internet forume, dajte joj mjesta u tiskanim medijima, osvrnite se na probleme, ili tek razmijenite koju riječ uz kavu, pridonijet ćete uvelike!)

Skromnost

Baka mi je u djetinjstvu pričala prekrasne priče. Satima sam znala slušati i u maloj dječjoj glavi zamišljati stare bajke, zaboravljene ljubavne romane, bakine najdraže filmove. Naglašavala je filigranskim opisima karakterne osobine glavnih likova i glumaca, koje je sve redom uz ljepotu i dobrotu u bakinim pričama krasila i posebna vrlina - skromnost.

I uvijek je bilo najljepše dočekati kraj i trenutak kad zavlada ljubav, a dobrota skromne duše pobijedi zlo. I obavezno bi već pomalo umorna baka morala ponavljati taj kraj ponovno uz opise haljina, frizura... Ponekad je znala izvaditi i koju staru crno - bijelu fotografiju ili novinski isječak omiljenog glumca ili glumice sva ponosna što ih ima sačuvane u svojoj pretrpanoj ladici uspomena i može mi ih pokazati. Najdraža mi je uz "Tarzana" i "Gričku vješticu" bila Judy Garland i njene crvene, svjetlucave, čarobne cipelice iz filma "Čarobnjak iz Oza". Moje malo srce ostajalo je ispunjeno mirom i srećom i prevrtala bih se u velikom krevetu među toplim, mekanim bakinim perinama do kasno u noć razmišljajuć dalje o ispričanom i kako je jedino ispravno u životu biti dobar, skroman i kako i sama moram uvijek biti takva.

Danas više ne spavam u bakinom toplom krevetu, no i dalje promišljam dugo u noć kud ide ovaj svijet i znaju li ljudi danas uopće što je to skromnost i gdje se zagubila ta vrlina? Vrlina više i nije jer malo tko je danas skroman. Samoreklama sebe, svog uspjeha i samodopadnost općenito su danas posve uobičajene. Možda je skromnost s vremenom postala mana, a ja sam ipak iznutra čini se još uvijek dijete i ne mogu razabrati što mi je činiti nadalje kroz život bez skromnosti? Kako se u ovom čudnom svijetu ponašati?  Hvaliti se i razmetati "dobrotom" i veličati svoje "uspjehe" pred mnoštvom navikla nisam jer dobro ako učinim, učinim zbog sebe i nekako sam zadovoljna iznutra, a posebne trenutke koje doživljavam uspješnim podijelim sa par dragih mi ljudi i idem dalje neprimjetna svojim putem.

Imam osjećaj da sam ostala ispod hrpe starih sivih fotografija u bakinoj ladici i da sam djelić njenih priča koje samo moja mašta može oživjeti jer ljudima su posve nezanimljive.

No, zato pokušavam djelovati na druge, na samozatajne i skromne ljude koji stvaraju u svojim malim utvrdama i nemaju mogućnosti nametnuti se, pokazati se današnjem društvu jer rade dobro, ispravno i kvalitetno - sve što se danas medijski ne priznaje i ne uvažava. Pokušavam ih izvući i održati na površini, uliti im mrvu samopouzdanja i osjećaj da nisu sami, pokazati svijetu ljepotu njihove skromnosti...

Večeras sam bila na krasnom koncertu - događanju koje nije bilo medijski zastupljeno jer nije atraktivno i  stoga malo tko zna da je uopće održano. Nastupilo je mnogo divnih mladih, talentiranih ljudi i učinilo mi se da vidim toliko željene crvene cipelice. Možda je to neki znak?

Hodajuć uspavanim gradom i hvatajuć male, nježne pahulje snijega u hladnoj zimskoj noći, promišljala sam ponovno. No možda više nije samo bajka...

 ~ klik ~

 Somewhere over the rainbow
Way up high,
There's a land that I heard of
Once in a lullaby.
Somewhere over the rainbow
Skies are blue,
And the dreams that you dare to dream
Really do come true.

Someday I'll wish upon a star
And wake up where the clouds are far
Behind me.
Where troubles melt like lemon drops
Away above the chimney tops
That's where you'll find me.

Somewhere over the rainbow
Bluebirds fly.
Birds fly over the rainbow.
Why then, oh why can't I?

If happy little bluebirds fly
Beyond the rainbow
Why, oh why can't I?

Nedavno sam napisala par rečenica kao i većina Vas na zamolbu nekog među nama, za posebnu knjigu - dokaz prave ljubavi...

Blog servisi tvore male zajednice, okupljaju ljude možda različite u vanjskom, no jednake u unutarnjem - virtualnom životu. Otvaraju nam vizure prema brojnim neproživljenim životnim situacijama i prenose nas u nove sredine. Pravila blogo igre ne postoje jer odnos prema blogu individualan je, ovisan o senzibilitetu autora, njegovoj preobrazbi. Pišući postove blogeri nam daruju uz talent pisane riječi veliko znanje i radost srca. Raduje me što nas Mojblog povezuje čarobnim virtualnim nitima i pruža mogućnost druženja koje ponekad preraste u pravo, iskreno prijateljstvo.

*

I nakon više od dvije godine virtualnog igranja (a tako oduvijek doživljavam bloganje - samo igrom, mojim malim odmakom - dokazujem se svojim vanjskim djelovanjem) mogu napisati da sam zadovoljna što sam tu, raduje me što sam iz blogosfere (u koju sam ušla posve slučajno) izvukla najbolje za sebe, a kroz sebe darujem dalje na van i to se zaista osjeti...

Upoznala sam preko Mojblog servisa zanimljive ljude, velikog, toplog čovjeka (fališ puno), uz par promašaja stekla sam i prave, iskrene prijatelje i na njima sam neizmjerno zahvalna blogo nitima jer prijatelja danas sve je manje, a meni su sve potrebniji.

Zahvaljujem svima što ste tu uz mene nekako i želim Vam uspješnu novu 2010. godinu! Želim Vam mnogo novih blogo prijatelja/ prijateljica i divnih trenutaka virtualnog druženja koji svakodnevno prerastaju okvire servisa i šire se na van i drago mi je zbog svih Vas što je tako.

Ostavljam Vam par crtica - Ključ uspjeha za 2010. 

Vani je na čestitkama koje je raznosio poštar uz iste pisalo uz mali osmjeh i moje ime...

- budi drugačiji

- poštuj iskustvo

- zrači ljubavlju

- dijeli komplimente

- osmijeh je besplatan - daruj ga

- glupiraj se - ponekad

- budi svjestan - vrijeme leti

- uživaj u malim stvarima

- ne pokušavaj biti savršen

- Johnny be good :}

- osmjehom razbij oblake

- pazi - riječ može biti cvijet, ali i mač

- nauči slušati

I na kraju, moja želja za predstojeću godinu - želja za mirom i tolerancijom svih živih bića na Zemlji, koje pokušavam njegovati i svojim blogosferskim djelovanjem stoji u rečenicama…

"Postanimo svjesni koliko su naše riječi teške ako su nasilne. Neka naše riječi postanu riječi mira, a ne nasilja. Njegujmo dijalog kao način rješavanja sukoba, a kao vjernici molimo se Bogu jer on je Bog mira. "

*Giorgio Grlj (preneseno iz Glasa Koncila)

Malena pahuljica pristigla mi je danas e-mailom, neka bude tu...

:}*

 ~

 ~

Hodam gradom, slušam korake, pratim im ritam. Kišna je noć. Ne vidim ljudima lica, samo masa. Uvijek ta masa.

Nemoguće da vide isto što i ja. Tamo daleko, daleko iznad.

Balansiram stalno na rubu između.

Zastajem u mislima i ubrzavam hod u zbilji, između sam i dalje. Sanjam, znam da sanjam, a gledam i budna sam. Osvrćem se i pitam ima li koga? Nekog da me zaustavi, da mi priča i ruke mi zaogrne toplinom jer hladno je, mokro...

I snovi se nastavljaju i kako da ljudima prepoznam lice kad nemaju ga, nema ih? Sve je isto, uvijek isto - samo masa namještenih u životnom prolazu. Svi su isti mladi, stari - nepokretni i pitam se imaju li uopće volju, imaju li sebe?

I baš je to čudesno što je sreća u našim malim rukama i samo jednim pravim, nježnim dodirom sve čežnje nestaju. I zamišljam, zamišljam - ma bilo bi tako lijepo... Da nije san.

I hodam dalje, nastavljam žurno, možda jednom stignem biti kiša. Tamo daleko, daleko iznad, stopim se s tobom.

~klik~