Nije lako danas biti ženom i djelovati među vukovima, uopće nije lako biti ženom - pravom ženom među muškarcima koji te doživljavaju naoko, bez razloga lutkom koja je dobra samo za zabavu... Moja djetinja zaigranost potencira dojam i većina muškaraca pokuša na prvu samodokazivanje jer čini se da im je to uzbudljivo, žele se nametnuti, ostvariti zamišljeno, ne pitajuć se da li ja kao žena to želim jer naravno - tako je jasno da žene to žele! Naknadno kad shvate da sam drugačija, da u mojoj glavi stanuje mozak, onda im je krivo, neugodno, no tada je već kasno - ne doživljavam ih više, ne poštujem jer nisu mi dali prostora koji zaslužujem kao ravnopravna osoba. I u redu, znam nismo sve žene iste - kad pogledam uokolo vidim da danas mnoge izazivaju svojim ponašanjem, izjavama, slobodom kontaktiranja, odijevanjem, po virtuali postavljenim izazovnim fotografijama, općenito doza sramežljivosti i distance koju bi za mene svaka žena morala posjedovati  nestala je - sve se servira muškarcima otvoreno i žene su postale prikriveni lovci.

Ma posve je normalno da će muškarci izabrati te atraktivnije koje ispunjavaju njihove snove već samoponudom jer zašto bi se mučili i zamarali se nedostižnima... I kazao mi je netko pametan savjet da pustim muškarce da budu što jesu ne zamjeram im na komentarima, glupavom ponašanju - oponašanju pčelica koje lete s cvijeta na cvijet, malih komaraca koji pikaju sve - jer takvi su, ta to su muškarci i drugačiji ne mogu biti! A meni kao da se svijet otvorio, u trenutku sam osjetila nevjerojatno olakšanje i shvatila koliko sam griješila, koliko sam ljude krivo osuđivala i zamarala se nevažnim. Jer istina je muškarci su takvi - prvobitno promatrači koji stvaraju svoju egzistenciju prvo zamišljanjem savršene, zatim kroz život pronalaze žene poput te izmaštane vile, estetski privlačne koje će im svojom prisutnošću činiti ugodu na razne načine i nadaju se da će na kraju ipak pronaći onu posebnu - pravu, jednu i jedinu, unatoč hrpici onih ranije...

I u redu, meni je sada mnogo lakše shvatiti muški svijet, jasno mi je sve - lovci su veliki i tako mora biti! Ali ja ipak i dalje mislim da postoje muškarci koji se ne ponašaju poput većine, da postoje fini, samozatajni ljudi koji pomno biraju - čekaju trenutak da osjete onu pravu, da utjelove nakupljenu ljubav u osobi koju vole duže, kojoj se dive prikriveno i u kojoj su mislima potpuno prisutni godinama, samo u toj jednoj ženi. Ma ja jednostavno ne mogu prestati vjerovati u bajkovitu, romantičnu ljubav i znam umišljam... No nekako je lakše živjeti na moj način, u tom malom stvorenom svijetu u kojeg stalno zgrčem snagu novim zamišljenim - možda jednom zaista bude taj moj ljepši svijet. I više mi nije teško, muškarci su tako medena stvorenja i nisu vukovi, oni su samo prirodni zavodnici i sve je to u redu, koliko mi žene dozvolimo, želimo da bude. Sve je to jedan veliki ocean postojanja, a ja se i dalje držim izreke...

"Honesty is the best policy" - Benjamin Franklin

"ja sam sluša na euronews kako je skora u EU najavito uvođenje bijološke uz kronološku dob na osobnim dokumentama gdi bi bijološka bila punovrijednija , ljudi bi se pregledavali svake dve godine itd , utvrđivala bi se spolna zrelost i vrijeme za mirovinu jer se oko istih najviše lome mačevi"
                                                    *

Večeras sam saznala zanimljivu info - moguće je da će se u skoroj budućnosti  obavezno testirati naša biološka starost i da će rezultati biti važniji no naše godine, a koristit će tvrtkama i ljudima pri zapošljavanju, ostvarivanju zdravstvenih i mirovinskih prava, pri sklapanju raznih osiguranja, vjerujem i brakova… I nakon malog brzinskog istraživanja pronašla sam par odličnih tekstova o biološkoj starosti, a koji potvrđuju moje tvrdnje.  Ljudi danas žive nesrazmjerno godinama koje nose, no tijelo sve pamti i manifestira neprimjerenim starenjem.  Ljudi sve više žive nezdravo: konzumiraju masnu hranu brzinski pripremljenu  - imaju povišenu težinu, puše, konzumiranje alkohola je u porastu  (srazmjerno kriznim vremenima jer tugu je najlakše utopiti u piću), pod stresom su, ne kreću se dovoljno, ne vježbaju, ne razvijaju dovoljno mozak, žene  se odriću trudnoće ili postaju majkama u dobi iznad trideset zbog karijere i posla - kad su biološki starije rodilje, a što također ostavlja posljedice na organizam jer kasniji porod tijelo dodatno optereti umjesto da ga prirodno  u godinama kad je tijelo zrelo za proces rađanja hormonski  oplemeni…  Sve se danas preokrenulo, sve loše  nameće se normalnim, prihvaćaju se nova životna mjerila, nadomjestke za prirodno koje je demode nalazimo na svakom koraku, a nitko se ne pita koliko naš organizam pritom pati i kolika je cijena ljudske samovolje, samoljublja?

Čini se da polako zanemarivanje ljudskosti dolazi na naplatu, a počinje od nas samih. Odaje nas izgled i unatoč tretmanima, skupim kozmetičkim preparatima, operacijama i vjerskim meditacijama naše unutarnje smo pravi mi i to je najvidljivije na van - naša biološka dob, ne ona zapisana na papiru. Postoje  već i ordinacije sa educiranim osobljem gdje se utvrđuje biološka dob organizma, također postoje i klinike koje provode tretmane snižavanja biološke dobi - poput centara za rehabilitaciju nakon teških operativnih zahvata. Sve navodi na činjenicu da na kraju ponovno priroda pobjeđuje. Ljudi će snositi posljedice sveukupnog neodgovornog ponašanja kroz život jer sve se negdje gore mjeri, zapisuje u nama, genetski  manifestira naknadno. I zašto sve ovo pišem? Zato jer me raduje ta spoznaja, važnost biološke dobi, na koju do sada nisam ni pomišljala! Pruža nam mogućnost djelovanja na bolje, preventive - odmah nakon čitanja posta moramo krenuti novim smjerom. Za početak dobro promisliti, misliti malo na sebe, o sebi, urediti se iznutra, a onda krenuti misliti i na druge drage nam ljude - potaknuti ih svojim primjerom da sami žive primjerenije. Jer vrijeme nezaustavljivo prolazi, jednima brže, drugima sporije - na kraju uvijek ispadne prema zaslugama… 

Mnogo je pročitanih postova - priča i pjesama ostavilo tragove na moja promišljanja, no dogodilo se posve slučajno ovih dana da sam se prisjetila jednog od najdraže opisanih prizora i kroz isti konačno shvatila i smirila svoja unutarnja previranja.

Pri čitanju tuđih tekstova ponekad začudi koliko se nalazim u riječima nepoznatog autora  jer čini se kao da su prenesene moje misli. Polako čitanjem ulazim u naše/ svoje tajne, dijelim ih sa noći i dok čekam povratak jutra pokušavam dodirnuti zamišljene slike, kao da su stvarne i lijepo je...  Ali to su moje slike - kreirane navođene ispisanim rečenicama nepoznatog. I pogledi na pročitano moji su, viđeni mojim očima, zamišljeni samo mojom maštom...  Autor nije poput mene, to je samo umišljeno. Pratila sam taj svoj pogled kroz dragi izlog pronađen prije par godina. Oslikava moj životni stav - vidim sve pretjerano, intenzivnije od drugih i shatila sam trenutak u kojem uredno griješim - šaljem čitanjem samoj sebi poruke koje mi odgovaraju, stvaram i filtriram po svojim previsokim standardima, šaljem si poruke koje su u trenutku doživljaja ugodne i lijepe, što je meni  posebno važno, no nažalost  je lažno - privid. To nije doživljaj autora već moj, potaknut tuđim riječima. I ne znači ako je izlog koji  sjaji  u tihoj noći ispunjen igračkama divan kao mala noćna muzika koja priziva djetinjstvo i toplinu zagrljaja, ne znači da ga je i autor priče zamislio takvim, gledao istim raširenim očima poput mene...

Ne, nije gledao mojim očima sigurno - to sam umislila. I stoga ne smijem vjerovati slijepo ljudima dok se ne uvjerim sama jer ljepota spretno nanizanih riječi većinom samo je magla nekog drugog svijeta za kojeg bi bilo divno da postoji, no nema ga. Iza svega ostaje razočaranje razotkrivanjem autora kao prave osobe, bol kao podsjetnik što sam mislima pokušala dati da se dogode, povjerovala drugome da je poput mene, da smo jednaki zbog tih riječi - malih ogrtača koje samo na tren ugriju dušu, a onda se rasprše i nestanu jednim klikom. Često mi se isto događalo kroz život - da povjerujem čovjeku u lijepo izrečene šarene slike, a onda bih zatekla pedeset posto potrebno da zadovolji očekivano, moje. Događalo se i da ljude zamišljam boljim, kvalitetnijim, ljepšim jer opisani su naj, mnogi su opisali naj same sebe... I stalno se vraćam na taj izlog po tu nevinu toplinu i maštam u tom malom svijetu, koji  se u mojim očima i  dalje čini velik... Lijepo je, da! Pomirila sam se i naučila čitati kroz neprisustvo autora jer pred svakim izlogom stojim sama.

Konačno shvaćam težinu i snagu svog pogleda, svog pogleda na život. Ali ne želim ga umanjiti, neka i dalje bude samomoj, neka ga dostignu! Izvlačim se njime iz svih nametnutih drugih, brišem sveprisustvo i gledam dalje, ispred u budućnost kroz izlog najljepših igračaka, oslobođena od svih uznemirujućih niti jer - moje nisu. U izlogu ponovno nalazim utočište sjećanja, postajem zaista ono što jesam i moj strah nestaje. Nestaje strah od nemoći, strah od razlomljenosti jer odraza u tuđim riječima nema. Gledam svoj odraz u staklu - lijepo je to ponovno otkrivanje, shvaćanje... To je sada samomoj izlog, dom svih igračaka na svijetu pod tišinom čudesne noći gdje tiho pletem nadolazeće vrijeme s mrežama nade i zalazim u prostore prošlosti - samo prividno napuštene.

Divno je nizati opušteno svoje riječi i dalje ne razmišljati, samo igrati se...   

Gledam je krišom, razmišljam kako smo donedavno imale iskren, ravnopravan odnos. A danas - iznutra je ista ali kao da više nije ona moja. Nesposobna je vratiti sjećanja. I vraća uspomene, reda ih spremno. Ma, nitko ni ne primjećuje da nešto nije u redu, da nešto nedostaje, a onda iznenada postavim pitanje... I protrese me cijelu zamagljenim pogledom u čudu i protupitanjem: "Uzi, ali tko je to?"

I zagledam po njenom dragom mi domu, ispunjen je još uvijek mirisima djetinjstva, iako je prošlo davno - ali sve je tu nekako. Njene ruke, nakit, ta svileno bijela koža - sve odiše poznatim, svakodnevnim.  Tako mojim.  I padam od nemoći, te užasne boli jer shvaćam da starost uzima maha, visoke godine i prirodna činjenica da mozak polako odumire - sve ide svojim tijekom, stiže prema kraju. Smirujem samu sebe jer mislim da ona nema s tim problema jer ni ne sjeća se da je nešto zaboravila, nešto važno jer toliko toga velikog ostalo je u njenim godinama iza...

Kod čovjeka najviše cijenim mozak. Divim se toj maloj sivoj nakupini jer ima moć. Moć da određuje sve što činimo, sve što jesmo i što ćemo biti, ostaviti nakon. Naša memorija pohranjena u toj sivoj masi, naše je najveće bogatstvo, a sami je stvaramo, nadograđujemo taj poseban dar. U nju utkani su trenuci, male sitnice naših života i kad zatreba, kad poželimo povećati vrijednost teškog dana, samo zaronimo u sjećanja i otplovimo mislima dalje.  Uzmemo u sebi pospremljenu energiju - svoju ljepotu! Bez uspomena smo ništa, ne postojimo i pamćenje je najvažniji osjećaj identiteta kojeg imamo, koji nas čini svojima. I zato sad brišem iz memorije ljude koji ne zaslužuju biti dio sjećanja i pomno čuvam mjesta za ljude koje ću pohraniti nadalje u sebe jer zaslužuju biti djelićem mene, mog malog životnog kruga - koji će ga učiniti boljim, kvalitetnijim. Možda ne doživim njene godine, no sve lijepo što doživim, što mi predstoji pažljivo ću pospremiti u sebe, poput najveće dragocjenosti da bih jednom ispod svog zamagljenog pogleda mogla uživati. Da bih mogla ponovno osjećati uspomene.

I dok je neprimjetno testiram i pričam poznati događaj, shvaćam da ga skoro i ne prepoznaje jer smije mi se, a ne, ma ne bi trebala jer u slijedu pričanja predstoji ono nama najtužnije... I srce mi se lomi i osjećam strah, zabrinutost jer čeka me dodatni teret, briga s njom takvom... I ne želi šetnje, ne želi lagane vježbe, ne želi suvišna druženja, društva i duge razgovore. Lijekove prezire oduvijek. Ne želi savjete koje danima  tražim na netu. Razumijem, stvorila je svoj novi svijet. I lakše je jer ovaj već odavno nije njen, ovo nisu vremena koja ona zna - minula vremena kad su ljudi bili ljudima ljudi. Čini se kao da se u sebi pomirila sa svojim zalazom i čeka. I ja to znam. Tješim se svojom istinom - neka je sjećanja bolje otpustiti. I mislim da to sada čini ona - prebire i uzima ono najljepše iz svoje memorije i onda plovi svojim daljinama, više joj nisu nedostižne. Drago mi je što mogu biti s njom i dalje. Biram pažljivo pitanja za koja znam da će joj iz prašine prošlosti izmamiti sreću. Možda tako i mora biti? Možda sam tu sada da joj vratim - pomognem izdržati, olakšati tračak života, vrijeme koje joj preostaje?

I na kraju pisanja ovog posta začudo, sretna sam! Lijepo je biti njenom unukom.

Slučajno sam počela pisati na Mojblog servisu. Slučajno sam se tu zaigrala i ostala, no nije slučajno da stalno pokušavam i tu djelovati na svoj način, iako to blogerima i nije atraktivno - nastojim ukazati na stanje društva, nas samih jer djelovanje za opću korist društva nalaže nam činjenica da smo ljudi. I znam, posve je jasno da sam odabrala uzaludan put istjerivanja pravde. Jednostavno zato jer su ljudi - ljudi i tu u virtuali su ljudi ispod nickova, a blog servis i virtualu većinom koriste za druženje i promociju sebe samih svojim pisanjem, većinom samo pisanjem, ne za društveni rad... Sudim o ljudskom rodu predobro bazirajući se na svom stvorenom krugu i stečenom osjećaju za pravdu. A pravda oduvijek je samo pravda jačega. I jedna je jedina istina: teško pobijeđenima...

I pišem ovaj post jer čini se da su svi zaokupljeni sobom, svojim preživljavanjem, ne vide znakove, a svi smo isti i bol drugih još uvijek tako lako osjetim. Osjetim iskreno da nešto nije dobro ako drugi žmire, ne pomažu ako je čovjek u nevolji, ako je svijet u nevolji i nižu riječi, stihove kao da je sve i dalje lijepo...  Sve što nam se kao društvu, zemlji događa nije ni dio onoga što nam predstoji. Godine koje dolaze, koje će proći jer dolaze nove i problemi koji će pritom naići otupit će naše osjećaje i izgubit ćemo se u neljudskosti jer toleriramo je već sada vlastitim odustajanjem, ignoriranjem vremena koje nezaustavljivo prolazi.

Ma kad bi barem netko pokazao trunak snage, odlučnosti i želje, ne samo pisao i govorio puste riječi. Ma kad bi barem netko pokrenuo tu toliko nam potrebnu lavinu...

O, kako bih ga voljela!

Ispod linka je zanimljiva knjiga, pa tko želi - klik

Prošlo je dosta vremena od zadnjeg posta, nisam imala što pametnog pisati, ionako ne bi mi vjerovali… A ovaj post kao da se veže, ma ima nekog smisla konačno sve…

Opominje me netko da stalno jedem samo staniol sa čokolade, a čokoladu bacam drugima pod noge! "Imati moral i biti poslovno sposobna, željeti biti poslovno sposobna - znači biti Uzorita...  A život je jednostavan: jedi ili ćes biti pojedena.Svanuti će novi dan, sasvim isti ovom ako gledaš listove kalendara. Ali sasvim različit AKO TI TAKO ODLUČIŠ... I opet smo na početku: ili će Uzorita dostići nebeske visine i trebati će joj govoriti "Vi" ili će se Uzoritu moći naći nasmijanu kako jurca livadom sa fotićem u ruci. Drugog nema. Jedeš ili si pojedena. U trenu. Doslovce u treptaju oka..."

A Uzorita? Uzorita još uvijek ima fotić u ruci i snima oblake gdje stigne i svi i dalje misle da je malo onako - čudna jer budna je u svitanje i upija... Ma ja sam i dalje ja, ona divlja i nesputana - svoja. Dostigla sam famozne visine odavno, a ni slutila nisam da sam visoko, previsoko i zaista, ali zaista ne vidim kako bih mogla dalje iznad svog neba? I ne želim to Vi! I vrtim te ispisane riječi jer iskrene su i gađaju direkt jer lijek su i moraju. I shvaćam da sam konačno mirna, ma skroz svoja i nevažno je sve… Znam da mogu! Dokazala sam samoj sebi i dragim ljudima sve što je moguće dokazati. Moje vrijeme je prošlost i budućnost, brzinski splet okolnosti, sadašnjosti ionako nemam, nikad je nisam ni imala. I život sam dohvatila odjednom. Ispunila, uredila, ma sve što sam mogla i znala sama, ma sve što sam mislila da je najbolje kroz protekle godine i krasno je posloženo. Da, tako lijepo za mene običnu ženu, bez zaleđa, bez okrilja raznoraznih struja i politike , a vrijeme je na mojoj strani - tek sam na početku… I najljepše je od svega da mogu činiti što želim bez ustezanja i podilaženja. Sakupljati i dalje kamenje za sreću, slušati snažan vjetar kako mi šapuće dok miluje me nježno (a to čini svima, no ljudi ne znaju, ne osjećaju) i tražiti se dok hodam noću u odrazu kišnih kapljica koje nestaju niz cestu. O, kako je lijepo vidjeti svu tu ljepotu…

I ovo je samo još jedan post u nizu, moje nabacane misli, promišljanja - možda nekom jednom pomognu, pruže odgovor na pitanja iznutra kad se osjeti nemoć.

Čovjek ne bi trebao gaziti sebe da bude Čovjekom, može se i mojim malim, nevidljivim koracima dalje…

A sada je mislim na redu i čokolada samo za mene!

 *klik*

Pristigao mi je još jedan krasan e-mail, puno mi znači, neka bude tu... 

Luksuzna jahta usidrila se u jednom malom meksičkom ribarskom selu. Vlasnik jahte bio je oduševljen kvalitetom ribe i zapitao je ribare koliko im vremena treba da ulove tako dobru ribu.

"Ne treba nam dugo" - odgovoriše ribari.

"A zašto ne ostanete duže na moru i ulovite još više?"

Odgovoriše mu da je ono što ulove sasvim dovoljno za njih i njihove obitelji.

"Pa što radite sa tako mnogo slobodnog vremena?"

"Spavamo, malo lovimo ribu, igramo se sa svojom djecom, a popodne siestu provodimo sa svojim ženama.  Večeri provodimo u selu, sastajemo se sa prijateljima, popijemo poneko piće i otpjevamo par pjesama. Naš je život ispunjen."

Turist im predloži: "Diplomirao sam ekonomiju na Harvardu i mogu vam pomoći: lovite ribu duže svakoga dana, prodajte je i tim novcem kupite veći brod."

"I što onda?"

"Uz veći brod ulovićete više ribe i tim novcem možete kupiti još jedan brod, pa još jedan, čitavu flotu. Umjesto da prodajete ribu posredniku, možete pregovarati direktno sa velikim poizvođačima; možete i vi sami postati jedan od njih. Zatim se možete preseliti iz ovog sela u Mexico City, Los Angeles ili čak New York! Iz tih gradova možete voditi svoj veliki novi posao!"

"Koliko bi nam vremena trebalo za to?"

"Dvadeset do dvadeset pet godina".

"I onda?"

"Onda? E, prijatelji, sada postaje zanimljivo. Kad vam se posao dobro razgrana, možete početi s prodajom i kupovinom dionica i zaraditi milijune!"

"Milijune? Stvarno? A onda?"

"Onda možete otići u mirovinu, živjeti u malom selu na obali, spavati dugo, ići na pecanje, igrati se s unucima, provoditi popodneva sa ženom, a večeri s prijateljima uz piće i pjesmu."

"Svaka čast, gospodine, ali upravo to radimo sada. Zašto bi uzalud potrošili dvadeset pet godina?" - upitaše Meksikanci.

* Pouka: U životu uvijek moraš znati kamo si se uputio jer možda si već tamo!

Čitala sam malo svoje prve postove večeras (studeni 2007.), prošle su skoro  tri godine, a čini se kao da su pisani jučer - sve je nekako isto, isto jer to sam ja. Upoznala sam mnogo virtualnih likova, većina ih je nestala, a bilo je zaista dragih ljudi ili možda nisu bili, možda je to samo virtualno? Proučila sam i naučila kilometre ostavljenih slova i preokrenula za sebe najbolje od svake tuđe misli, sastavila sam moguće od nemogućeg i učim. I dalje učim jer ima toliko toga... Ima previše toga za napraviti, pospremiti.

*

I pišem tu da se sakrijem od vanjskog jer napisala sam za zbiljač na papir sve očekivano, zadovoljni su i ponosni svi, a ja...

*

Ma, kupila sam ih - druge nisu dolazile u obzir, to je bila ljubav na prvi pogled i moje su, nevjerojatno da su moje - zadnje iz izloga! Za par sati trebala bi ih prošetati i biti velika jer to kao jesam, snažna i smijati se mudro... Jer to sam ja, ali nisam i peta se čini tako visokom, previsokom (12 cm) i strah me je i uopće ne znam kako ću sve to posložiti i kako sam uopće pomislila da ja to mogu i od kud mi snage za sve to, za sve te godine svega?!

Ali tako su mi  lijepe i posebne i moram pokušati, znam kad sam već doplivala do te najljepše obale moram ustati i hodati, koračati dalje, otkrivati. Sigurno postoji i ljepše...

Cipelice lutalice su tu, idemo dalje, a ovo je samo post.

Svaka žena teži biti majkom, mislim. I tek kad dosegne taj osjećaj majčinstva zaokružuje se iznutra, stvara u svom miru dalje, otklanja oblake i dodiruje Sunce, daruje ga ljudima uokolo...
Vjerujem da ako žena ima uz sebe pravog muškarca, prijatelja koji iskreno gasi sve njene nemire, suze i strahove, može preokrenuti svijet i napraviti ga boljim mjestom kroz svoju ljubav i malene... A njena brižnost ne nestaje kroz vrijeme već ga obnavlja.

Bila je velika žena, upoznajte je -  

Anna Jarvis

Ježić

donosi radost i ostavljam ga tu svima Vama.

Darujte malenu srećicu dalje, ma pomaže sigurno...